Translate

Претражи овај блог

ПОСЕБНЕ СТРАНИЦЕ | Покајање

недеља, 28. фебруар 2010.

Sreten Ugričić, Neznanom junaku (Laguna, 2010)


Srbija 2014, feels like home

Piše: Vladimir Arsenić


Za one koji pre čitanja žele da znaju kako nas Sreten Ugričić vidi u godini u kojoj će se održati Dvadeseto svetsko fudbalsko prvenstvo u Brazilu, mogu da otkrijem samo to da rat na Kosovu i u Bosni još traje i da hladnjače prepune leševa šprataju drumovima. Jednom rečju, sve mnogo liči na poslednjih српских dvadeset godina, uz manje ili veće izoštravanje detalja i jedan kuriozitetDistopija ima jednu komparativnu prednost u odnosu na utopiju. Dozvolite mi da se paradoksalno izrazim: ona je unapred osuđena da bude okrenuta unazad. Drugim rečima, ona uvek opisuje stanje stvari u društvu onako kakvo jeste ili kakvo se nalazi u zametku u odnosu na poziciju čitaoca. Distopijski narativ, dakle, računa na to da čitalac zna u kakvom se socijalnom okruženju nalazi, a njegov autor se nada da oni koji uzmu knjigu u ruke dele njegovo stanovište o društvu u kojem je tekst nastao i da se u tekstu opisuju dalje i/ili moguće degradacije koje ono prolazi. Utopija može sebi da dopusti luksuz da joj čitalačko predubeđenje nije potrebno da bi funkcionisala.Društvo u kome živimo, zapravo ovi rudimenti društva i civilizacije u kojima se svakodnevno budimo kao u nizu noćnih mora, ponovo su tema jednog književnog dela i malo li je reći odličnog. Novi roman Sretena UgričićaNeznanom junaku (Laguna) govori o Srbiji 2014. godineand it feels like home, kako kaže Madona, bez obzira što se radi o bliskoj, ali za nas nesaznatljivoj budućnosti. Suštinski, roman predstavlja avanturističko-ljubavni narativ o borbi dobra i zla i u tom smislu se ne razlikuje od bilo kog holivudskog blokbastera. Ovako strukturisan narativ Ugričić zatim razgrađuje i razrađuje, idući u pravcu filozofskog romana, romana eksperimenta, konceptualnog romana. Veza između klasičnog, čak petparačkog narativa i neverovatno razuđene intelektualne igre daje Neznanom junakušarm novog i neistraženog.Ne bih se zadržavao na detaljima fabule niti na slici društva koju Ugričić nudi. Radije bih govorio o jednoj od dimenzija romana koja kao da je iščezla iz ovdašnje književnosti. Neznanom junaku pun je strahovito snažnih emocija između žene i muškarca i delovi teksta koji govore o ljubavnoj žudnji ispisani su tako uverljivim lirskim jezikom koji je, u odnosu na ono što nam se do sada nudilo, kao čaša hladne vode usred leta. S obzirom da je u pitanju neznani junak i da se ljubav prema nepoznatom objektu žudnje čini neverovatnom, u tekstu se nalazi elegantno rešenje za problem komunikacije između ljubavnika. Oni, naime, komuniciraju telepatski, što je u Srbiji (ova reč je, pored reči „diktator“, u romanu svaki put dosledno ispisana ćirilicom) zabranjeno. U jednakoj meri u kojoj je zabranjeno govoriti i/ili pisati o emocijama. One su rezervisane valjda za naše „izvanredno“ glumište. Čak i kad je prilika, kad tekst zahteva uključenje emocija, jednostavnih reči i jednostavnih rečenica kojima se iskazuju duševna stanja u odnosu prema nečemu što nam se sviđa, odmah se tako nešto proglašava za kič. Možda ne baš po defaultu, ali smo svi skloni da se opiremo tome sa visina ne znam kakvog nedodirljivog intelektualizma. E, pa evo, Sreten Ugričić je pokazao da se može nesmetano govoriti o ljubavi i žudnji istovremeno bivajući do nerazumevanja i neprepoznavanja rasprostrt u ogromnu mrežu intertekstualnih značenja koji se kreću od borbe Jakova sa anđelom, i - kroz istoriju književnosti i filozofije, preko Šijanovog filma Ko to tamo peva - stižu do stripa o Fantomu.Ove emocije su toliko jake da uspevaju da nadvladaju nedostatak karakterizacije u romanu. U čitavom narativu nema ni jednog jedinog imena, izuzetak su likovi u umetnutim novelama. Svi protagonisti imenovani su funkcijama koje obavljaju. Ovo po pravilu ume da smeta i da odbija čitaoce jer je prostor za identifikaciju, nužan za uživanje u čitanju i priči, značajno sužen. U romanu Neznanom junaku stvar je još zaoštrenija jer se ni ne radi o likovima u klasičnom smislu, već o personifikovanim idejama i konceptima. Zamislite sada tekst od 343 strane bez likova, a čitalac ni u jednom trenutku ne pomišlja da ostavi knjigu. Neka magija je u pitanju, a ja sam siguran da njen velik deo čine upravo otvorenost ka osećajnosti i smela upotreba jezika nabijenog emotivnim sadržajem. Pored igara sa tipografijom i emocionalnim jezikom, u tekstu romana primetna je repetitivnost koja takođe, u vidu refrena, ume da pojača određena mesta u narativu i da skrene pažnju sa njegove hladne konceptualnosti na njegovu igrivost. Čak i na mestima na kojima se desi da tekst sklizne u pomalo usiljen kalambur, da preigra i zaboravi na teleologiju, a ima i toga, Ugričićev narativ ne gubi na snazi.Za one koji pre čitanja žele da znaju kako nas Sreten Ugričić vidi u godini u kojoj će se održati Dvadeseto svetsko fudbalsko prvenstvo u Brazilu, mogu da otkrijem samo to da rat na Kosovu i u Bosni još traje i da hladnjače prepune leševa šprataju drumovima. Jednom rečju, sve mnogo liči na poslednjih српских dvadeset godina, uz manje ili veće izoštravanje detalja i jedan kuriozitet. Naime, Benedikt Anderson u svojoj studiji Nacija: zamišljena zajednica spomenike Neznanom junaku vidi kao mesta na kojima žive sablasti nacionalnih zamišljanja, odnosno kao mesta koja simbolizuju večnost i homogenost nacije. Kod Sretena Ugričića, stvar je u potpunosti suprotna, iako se, naravno, zadržava mitski karakter spomenika.Više ni reč neću reći o romanu Neznanom junaku. Ko je zainteresovan da sazna više, nek nabavi knjigu, siguran sam da se neće loše provesti.



Нема коментара:

Постави коментар

Документарни филмови Сазвежђа З