Translate

Претражи овај блог

ПОСЕБНЕ СТРАНИЦЕ | Покајање

петак, 31. децембар 2010.

КОСОВО И КОМЕНТАРИ / Христо(с) Божин

MOJE KOСОВО

Хиперборејци. Знак препознавања
И сада када ме нема више...

Ја сам сада ти који си овде полетео,
Први пут заплакао и веселио се,
Грешио, падао и устајао, борио се...

четвртак, 16. децембар 2010.

Zoks u novoj akciji - Zoks boji svet u sonetno žuto


Zoks boji svet u sonetno žuto
OBRAĆANJA
 1.

Pesmo tugo, evo popravljam ti tupi ritam,
sa lica ti umrljanog mastilom bubuljice cedim,
i, gle, posle toliko godina moram da te pitam,
zašto sa mrtvim rečima u tebi sedim.

Sada se smeju, znam, i Rembo i nepoćudna ti,
smeh je uzorni to, katanac na vratima vere,
i makoliko si u toj analizi – ti,
znam da se ključevi tajne prave od metala mere.....


videti više: https://sites.google.com/site/zavetinegalerija/od-iznenadnog-bola/obracanjazoranmmandic

недеља, 15. август 2010.

Ново бетонирање - у име чега?, Тзв. капитални пројекти, Тзв. култ. додатак

КУЛТУРНИ ДОДАТАК  (Политика).  - КАПИТАЛНИ ПРОЈЕКТИ

Отворени двадесети век

Вуксановић:
- Антологијска едиција „Десет векова српске књижевности” тежи да од свега што је настало од 12. до 21. века одабере оно врхунско и са савремене тачке гледишта ревалоризује. Маројевић: Ова едиција не врши знатнија превредновања ни тамо где се то највише очекује – у савременој књижевности– Ова антологијска едиција равномерно приказује српску књижевност, од народне до почетка двадесет првог века, с намером да остане отворена за изузетна дела која ће се појавити у току њеног објављивања и касније. Храброст је то што је Издавачки центар Матице српске уопште и започео највећи издавачки подухват данас, а да нема ниједног запосленог. Намера је да се од свега што је настало од 12. до 21. века одабере оно врхунско и антологијско, да се научно приреди, и са савремене тачке гледишта ревалоризује, објашњава Миро Вуксановић. – Избор књига за 20. век остао је „отворен”. Антологијаће као нарочит књижевноисторијски преглед стваралачки да представља и сучељује мерила свог времена и минулих доба.
Вуксановић ову нову едицију, за коју каже да има национални карактер, упоређује са претходним сличним пројектом „Српска књижевност у сто књига”.


– Сада ће своју књигу добити писци који у претходној нису ни споменути. На пример, Кодер, Драгутин Илић, Нићифор Нинковић. Биће и оних који ће добити мањи значај. Неће бити никаквих идеолошких предрасуда, а вредност књижевног дела први је и основни критеријум, тако да ће бити објављен антологијски избор дела Драгише Васића и Ђиласа, Мирка Ковача и Добрице Ћосића. Лазу Костића приређује Љуба Симовић на тај начин што из Сабраних дела од четрнаест књига издваја антологијски избор, у једној књизи. Тако се формира читава едиција, од Светога Саве, коме припада прва књига, до Горана Петровића и Басаре, који имају књигу 105 и 106, објашњава Вуксановић.

Према његовим речима, додатак едицији представљају посебне књиге, дела која Уређивачки одбор сматра изузетним, а међу којима је „Књига о Змају” Лазе Костића, затим Винаверова књига о Лази Костићу, Исидорина о Његошу, затим Андрићеви „Знакови поред пута”, Анотологија српског песништва Миодрага Павловића и друге.
Књиге имају платнени повез, у златотиску, штампане су на такозваном нераспадајућем папиру.
Иако је прво коло ове едиције подржала Влада Војводине, из буџета, сада ће, по новом Закону о култури, морати да иде на конкурс, што ствара неизвесност за будућност пројекта. Симболичну помоћ антологија је добила од града Новог Сада, док су средства за подршку капиталним пројектима Министарства културе за сада изостала.
 
Извор :Политика, Тзв. Културни додатак, субота 14. август 2010, стр. 2
 
Вуксановић и комп. одважили су се на нечувени подухват  - стварања српских потемкинових села, тобожњег откопавања 20. века и затим затрпавања, бетонирања, а све у име врхунских вредности. Какав апсурд! Какви антологичари! Ха, нема шта. Где су се дотични показали и потврдили као антологичари? итд.
 
Видети више:
 
https://sites.google.com/site/usmeruvrtloga/assignments/novobetonirane-uimecega

понедељак, 3. мај 2010.

Музеј Немогућег Ратара - поклон књига Заветина за мај месец 2010

НАПОМЕНА ИЗДАВАЧА
Ово дигитално издање Музеја Немогућег Ратара публикује се, као поклон издавача, тј.
београдских ЗАВЕТИНА, као поклон књига за мај месец 2010. године.

Публикује се на основу штампаног трећег издања исте књиге у оквиру Уметности махагонија. Издање је, ово, дигитално, непрофитно и бесплатно, углавном идентично одштампаном, осим неколико фотографија самог аутора. снимљених уочи Ђурђевдана 2010 године у авлији Звишких Лукића (с. Мишљеновац). Аутор фотографија је млађи пишчев син, Иван Лукић. Фотографије су заштићене и не могу се користити без дозворе аутора...

Одломак из ове књиге:
....У есеју (Не)себични музеј ја сам наговестио извесну могућност. Да се објави двадесетак мојих књига и да се добит од првих издања утроши на подизање АРХИВА ЗАКОПАНОГ БЛАГА.Јер, да се вратимо на оно чиме овај завршни рад почиње, потребан је новац , капитал да се реализује мој наум. Општина Кучево га нема и не верујем да би га могла стећи за овакво једно оснивање музеја живе традиције, које увелико превазилази општинске и окружне и регионалне оквире и представља нешто што је много веће и значајније. Ја и сада понављам : био бих спреман да издавање мог Опуса (преко двадесетак наслова) (...), приложим као основу за почетак изградње АРХИВА ЗАКОПАНОГ БЛАГА, те основе Музеја Немогућег Ратара (музеја живе традиције), језгра и нуклеуса Комплекса Спасово. Нудим то баш Кучеву и организационом одбору смотре народног стваралаштва "Хомољски мотиви" зато, јер су они, пре четврт века ризиковали, и објавили моју прву књигу песама.


Студенти из Звижда и Хомоља, који су имали прилике да у часопису Савременик прочитају моје есеје о музеју живе традиције, предлагали су ми да оснујемо ДРУШТВО ЗА ОСНИВАЊЕ МУЗЕЈА ЖИВЕ ТРАДИЦИЈЕ....

      Књига се може преузети са Сајта Заветина  

понедељак, 19. април 2010.

Покушај глупе преваре

Заветине"  свакодневно добијају на десетине писама, међу којима има и покушаја глупих превара. Решили смо да део те нежељене поште објављујемо с времена на време, као упозорење другима.
Ево тог писма (у преводу на српски):

Ваш е-маил је настао као победник £ 500,000.00 РСД у Гоогле-у току промоција ...
Ваша Победнички детаљи су следећи: (ЦГПН) :7-22-71-00-66-12, улазнице
број: 00869575733664, Серијски бројеви: / БТД/8070447706/06, Луцки
број :12-12-23-35-40-41 (12) Контакт господин Грејем. Бенфиелд. Е-маил:
виннерс.г.промо @ гмаил.цом

Такво писмо, спам, добили су и други људи по свету, такво писмо је писано у име ГООГЛА!
Погледајте:
 
Гоогле онлине Промоција (смешна муљажа)

Добио сам чудан е-маил тврде да су из Гоогле-а, наводећи да сам освојио пуно новца у реми " £ 500, 000.00ГБП (пет стотина хиљада британских фунти) у нашем онлине Бесплатна 1Отх година привлачи".

 Пише један од оних који су добили слично писмо, знајући да је посреди превара и покушај мућења неког кретена, који је поверовао да ће људи пасти на његов фол.
На интернету има много имбецила, треба их разоткривати.
Погледајте доле на е-маил, каже овај човек, прва ствар коју ћете приметити је да је послата са Хотмаил налога. Зашто?... Гоогле има врло сопствени Гмаил хостинг. ..
Видети: http://hubpages.com/hub/Google-Online-Promotion-a-Laughable-scam

четвртак, 1. април 2010.

Неком је живот мајка, а неком маћеха

Погледај доказе:








Мало смеха, поздрав Мира

понедељак, 15. март 2010.

Korišćenje FEJBUKA u nastavi


Da se moderna tehnologija i internet sve više koriste u nastavne svrhe svedoče primeri Elektrotehničkog fakulteta i Pete beogradske gimnazije. U slučaju Pete napravljen je i korak dalje u odnosu na svetske trendove, jer je ideja profesorke srpskog jezika Violete Kecman o korišćenju Fejsbuka u nastavi naišla na interesovanje čak i UNESCO-a.
UNESCO planira da ideju Violete Kecmen preporuči kao model korišćenja „fejsa" u nastavi u svim zemljama...
TEHNO - Violeta Kecman došla je na ideju da Fejsbuk iskoristi u svrhu kvalitetnije nastave. Zahvaljujući njenoj ideji i znanju učenika, Đura Jakšić, Laza Kostić i drugi pesnici romantizma imaju svoj profil na „fejsu“. - Došla sam na ideju da prilagodim nastavu učenicima tako što sam im predložila da naprave profile omiljenih pesnika romantizma. Đaci su na stranici postavljali sve što znaju o pesnicima, pa su vremenom počele i diskusije. Sfera pesništva proširila se i na druge oblasti, kao što je slikarstvo. Na isti način moguće je učiti i o istorijskim ličnostima i kulturnoj baštini naroda - kaže za „24 sata“ Kecmanova. Njenu ideju UNESCO (Agencija Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu) je zainteresovan da preporuči kao model korišćenja društvene mreže u nastavi u svim zemljama sveta. Inače, Fejsbuk je nedavno proslavio šesti rođendan, a trenutno ima oko 350 miliona korisnika. S druge strane, na ETF-u su nedavno prvi put master radovi odbranjeni video pozivom, putem „skajpa“. Marko Jakšić i Milisav Danilović pred komisijom su bili „virtuelno“ prisutni, a fizički – u Virdžiniji. - Procedura za odbranu radova putem skajpa je potpuno ista kao za normalne odbrane, s tim što kandidat i komisija nisu fizički prisutni u istoj sali. Pošto je odbrana usmena, mogućnosti za šaputanje i prepisivanje su male. Kandidat odmah mora da odgovori na pitanje, a komisija može da postavlja pitanja koja kandidat ne zna unapred. Kandidat i komisija se vide i čuju, jer se sadržaj video konferencije prikazuje na ekranu računara ili na platnu - kaže za „24 sata“ prof. dr Miodrag Popović, dekan ETF-a. Popović kaže da će na isti način moći da se brane i diplomski radovi, ako to odobri Naučno- nastavno veće.

Izvor: 24 sata

уторак, 9. март 2010.

Људи на Балкану пре седам хиљада година правили алатке од метала



Винчанско откриће ускоро у уџбеницима


Људи на Балкану пре седам хиљада година правили алатке од метала, каже археолог Миљана Радивојевић


Велико признање за српску археологију и науку освануло је у мартовском издању Би-Би-Сијевог магазина „History” објављивањем чланка о изванредном открићу на нашим локалитетима, које је названо првом индустријском револуцијом. Реч је о истраживању којим је утврђено да је винчанска култура најстарија металуршка култура у Европи до којег је дошла наша Миљана Радивојевић, археолог на докторским студијама у Лондону.
Пратећи Миљану још од студентских дана, када је била најбољи студент на одсеку за археологију (9,70), Филозофског факултета у Београду, „Политика” је о њој писала још пре две године када је њен рад проглашен за најбољи на мастер студијама лондонског УЦЛ института за археологију, а сада је проширен. Миљана је ових дана у Народном музеју у Београду урадила додатну селекцију материјала са својим ментором Тилом Ререном.
– Овде смо да анализирамо најстарије технолошке остатке прераде бакра у винчанској култури, старе седам хиљада година. Око пројекта је окупљен велики тим стручњака, као и професори Тило Ререн и Ернст Перницка, два највећа имена у археолошкој науци, што даје кредибилитет нашем истраживању. Погледали смо локалитет Винча, материјал са локалитета Плочник и Беловоде и анализирали га изотопским, оптичким, хемијским методама – каже Миљана Радивојевић и ..........


понедељак, 8. март 2010.

Dilema

DILEMA

ISPRATIVŠI Vladimira Vojnoviča na aerodrom, Ćosić i Crnčević su bili u dilemi gde da, odlazeći iz naše redakcije, nastave druženje.- Hoćeš li da idemo u “Maderu”- pitao je Brana.- Nije to više naša kafana.- A u Klub književnika?- Misliš li da tamo pripadamo? Što ne idemo u neku običnu kafanu, tamo gde su “barabe”?- E, pa tamo nema mesta. Tamo je sve puno.

понедељак, 1. март 2010.

Понуда Заветинама, тј. једном од уредника, Фондација Шкољка Африка


Заветине, Едиција Заветине, Сазвежђе Заветина, и сви штампани и електронски часописи које публикују и штампају Заветине, излазе још увек без ичије помоћи - материјалне, новчане и било које друге! Ми не кукамо због тога. Ми смо на нашем редизајнираном Веб сајту Заветина објавили неку врсту огласа, где смо изнели под којима бисмо условима прихватили неку донацију - из Србије или из света. За последњих десетак година, Заветине су добиле на стотине писама, у којима су нам непознати донатори нудили новчану помоћ, али условну, коју ми не можемо прихватити.

На адресу једног од наших уредника стигло је јуче следеће писмо. У коме нас обавештавају да су Заветине постале срећан добитник преко 800. 000 америчких долара!

Да ли је то шала? Или о чему се ради? Решили смо да убудуће сва та писма и понуде публикујемо...као сведочанства.


The Shell Africa Foundation

P.O. Box 2040

FCT Abuja,

Nigeria.

Attn: Recipient,


The Shell Africa Foundation was established by the Shell Groups as an independentregistered African charity operating with a global mandate and is now supported bythe United Nations (UN), European Union (EU),& the Economic Community of West AfricaStates (ECOWAS) focuses on global development and environmental challanges. The Shell Africa Foundation wish to inform you that you were selected among thelucky people to receive an award of the sum of $800,000.00 (EIGHT HUNDRED THOUSANDUNITED STATES DOLLARS) in this year Shell Africa Foundation promotion programme as aCharity supports worldwide to achieve sustainable development. For inquiries and claim, please contact Mr.David Kewell through the below e-mailaddress, and give him your personal information, for example, Your full name andPhone number for easy communication.

Contact Information:Mr.David Kewell E-mail: .....
Note: Quote the below details to him such as;

Ref: 1080999,

Batch: 257299/210

Winning Numbers: 42 10 18 50 44.

Signed,

Shell Africa Foundation

Inc.Copyright © Shell Foundation 2010.


Што у преводу на српски значи:


Шкољка Африка Фондација

П.О. Прилог 2040

ФЦТ Абуџа,

Нигерије.

Аттн: примаоца,


Фондација Шкољка Африка основана од стране Љуска групе као независна регистрована афричка добротворна организација која послује са глобалним мандатом и сада је подржана од стране Уједињених нација (УН), Европске уније (ЕУ), и економске заједница западне Африке Држава (ЕЦОУАС) фокусира се на глобални развој и заштиту животне средине. Фондација Шкољка Африка жели да вас обавести да сте изабрани као срећни људи да примите награду од $ 800,000.00 (осам стотина хиљада Американских долари) у овој години. Фондација Шкољка Африка врши промоцију програма као Доброчинство, подржавајући широм света остваривање одрживог развоја.

За упите и потраживања, обратите се Мр. Давид Кеуелл путем испод Е-маиладресу, и дајте му своје личне податке, на пример, Ваше пуно име и број телефона за лаку комуникацију...


итд. и тд.


Шта се иза овога скрива?

Вуксановић, Дебељачки, Кратке вести, Тодоровић, Толико тога свакодневно, .Кратке вести са разних страна

Књижевносторг те је позвао / ла на догађај "ДивнаВуксановић: ОКУЛТНО КРВАРЕЊЕ "у четвртак, март 4 у 7:00 поподне. Догађај: Дивна Вуксановић: ОКУЛТНО КРВАРЕЊЕПочетак: четвртак, март 4 у 7:00 по поднеКрај: четвртак, март 4 у 9:00 по поднеМесто: СКЦ-а, мала сала За више детаља и одговор на позив, прати линкиспод:



***
Мирослав Тодоровић, Из рукописа «Светиња»

ДИВЉЕ гомиле мрака
У мразном виделу свитања

Линија хоризонта
Између две непогоде
Пред налетима ветра
Жбун се уз стену привија

Свиће над овим безданом
С пером у мојој руци

Колашин, 10. 12. 97.

***

ИМАМ своју пустињу
Овај лист артије
С оазом
У •

На почетку је
На крају
Размењује места
Води на све четир стране
ИЗ којих се стиже
Тамо
Одакле се полази
2006.

НИШ –Трешњевица. Драги Пријатељу, драги Лукићи,јављам Вам се уз срдачан поздрав са жељом даВас овај јав и глас нађе у добру. И жеља ми једа трошење месеца марта - травањ,травањ ... започнем тако уверен да ће ми битибатли. И мени и Вама. Свима ...Шаљем Вам на "прегелед" и ову малу збиркупесама. Имам много недоумица, драги Мирко, исваки савет би ми вајдио. Ако имаш воље,времена и снаге погледај... Мирослав Тодоровић


*
LAPIS HISTRIAE 2010 11. MEĐUNARODNI POGRANIČNI SUSRETI FORUM TOMIZZA (Trst-Kopar-Umag, 26.-29. 5. 2010.) objavljuje MEĐUNARODNI KNJIŽEVNI NATJEČAJ LAPIS HISTRIAE 2010 za kratku prozu na temu: Status quo... vadis? Perspektive (multi)kulturalnog aktivizma: što ostaje nakon što se svjetla pozornice ugase? KRITERIJI NATJEČAJA: 1. tekst mora biti izvoran i neobjavljen 2. ne smije biti dulji od 15 kartica (21.750 znakova) 3. u obzir dolaze svi jezici (i dijalekti!) naše regije 4. autori se natječu isključivo s jednim radom 5. najbolji rad bit će nagrađen simboličnim artefaktom LAPIS HISTRIAE, te novčanom nagradom u iznosu od 1.000,00 eura 6. stručni ocjenjivački odbor broji tri člana 7. ocjenjivački odbor zadržava pravo ne dodijeliti nagradu 8. rok slanja tekstova je: 17. 04. 2010. 9. tekstu treba priložiti osobne podatke (adresu, broj telefona, e-mail, kratku biografiju s godinom rođenja) 10. radovi, otisnuti u 4 primjerka, šalju se poštom na adresu: Gradska knjižnica Umag, Trgovačka 6, 52470 Umag, Hrvatska, s naznakom za LAPIS HISTRIAE, i dodatno na e-mail: lapis@gku-bcu.hr 11. radovi koji ne budu stigli na obje adrese neće moći ući u konkurenciju 12. autori ustupaju pravo na objavljivanje njihovog teksta Gradskoj knjižnici Umag; dvanaest radova po izboru žirija bit će objavljeno u Zborniku Lapis Histriae 2010 krajem godine 13. nagrada će se svečano dodijeliti autoru pobjedničkog rada na 11. Forumu Tomizza, u Umagu, 28. 5. 2010. godine Dodatne informacije: Gradska knjižnica Umag (lapis@gku-bcu.hr, www.forumtomizza.com; +385/52/721-561)
Татјана Дебељачки

недеља, 28. фебруар 2010.

Sreten Ugričić, Neznanom junaku (Laguna, 2010)


Srbija 2014, feels like home

Piše: Vladimir Arsenić


Za one koji pre čitanja žele da znaju kako nas Sreten Ugričić vidi u godini u kojoj će se održati Dvadeseto svetsko fudbalsko prvenstvo u Brazilu, mogu da otkrijem samo to da rat na Kosovu i u Bosni još traje i da hladnjače prepune leševa šprataju drumovima. Jednom rečju, sve mnogo liči na poslednjih српских dvadeset godina, uz manje ili veće izoštravanje detalja i jedan kuriozitetDistopija ima jednu komparativnu prednost u odnosu na utopiju. Dozvolite mi da se paradoksalno izrazim: ona je unapred osuđena da bude okrenuta unazad. Drugim rečima, ona uvek opisuje stanje stvari u društvu onako kakvo jeste ili kakvo se nalazi u zametku u odnosu na poziciju čitaoca. Distopijski narativ, dakle, računa na to da čitalac zna u kakvom se socijalnom okruženju nalazi, a njegov autor se nada da oni koji uzmu knjigu u ruke dele njegovo stanovište o društvu u kojem je tekst nastao i da se u tekstu opisuju dalje i/ili moguće degradacije koje ono prolazi. Utopija može sebi da dopusti luksuz da joj čitalačko predubeđenje nije potrebno da bi funkcionisala.Društvo u kome živimo, zapravo ovi rudimenti društva i civilizacije u kojima se svakodnevno budimo kao u nizu noćnih mora, ponovo su tema jednog književnog dela i malo li je reći odličnog. Novi roman Sretena UgričićaNeznanom junaku (Laguna) govori o Srbiji 2014. godineand it feels like home, kako kaže Madona, bez obzira što se radi o bliskoj, ali za nas nesaznatljivoj budućnosti. Suštinski, roman predstavlja avanturističko-ljubavni narativ o borbi dobra i zla i u tom smislu se ne razlikuje od bilo kog holivudskog blokbastera. Ovako strukturisan narativ Ugričić zatim razgrađuje i razrađuje, idući u pravcu filozofskog romana, romana eksperimenta, konceptualnog romana. Veza između klasičnog, čak petparačkog narativa i neverovatno razuđene intelektualne igre daje Neznanom junakušarm novog i neistraženog.Ne bih se zadržavao na detaljima fabule niti na slici društva koju Ugričić nudi. Radije bih govorio o jednoj od dimenzija romana koja kao da je iščezla iz ovdašnje književnosti. Neznanom junaku pun je strahovito snažnih emocija između žene i muškarca i delovi teksta koji govore o ljubavnoj žudnji ispisani su tako uverljivim lirskim jezikom koji je, u odnosu na ono što nam se do sada nudilo, kao čaša hladne vode usred leta. S obzirom da je u pitanju neznani junak i da se ljubav prema nepoznatom objektu žudnje čini neverovatnom, u tekstu se nalazi elegantno rešenje za problem komunikacije između ljubavnika. Oni, naime, komuniciraju telepatski, što je u Srbiji (ova reč je, pored reči „diktator“, u romanu svaki put dosledno ispisana ćirilicom) zabranjeno. U jednakoj meri u kojoj je zabranjeno govoriti i/ili pisati o emocijama. One su rezervisane valjda za naše „izvanredno“ glumište. Čak i kad je prilika, kad tekst zahteva uključenje emocija, jednostavnih reči i jednostavnih rečenica kojima se iskazuju duševna stanja u odnosu prema nečemu što nam se sviđa, odmah se tako nešto proglašava za kič. Možda ne baš po defaultu, ali smo svi skloni da se opiremo tome sa visina ne znam kakvog nedodirljivog intelektualizma. E, pa evo, Sreten Ugričić je pokazao da se može nesmetano govoriti o ljubavi i žudnji istovremeno bivajući do nerazumevanja i neprepoznavanja rasprostrt u ogromnu mrežu intertekstualnih značenja koji se kreću od borbe Jakova sa anđelom, i - kroz istoriju književnosti i filozofije, preko Šijanovog filma Ko to tamo peva - stižu do stripa o Fantomu.Ove emocije su toliko jake da uspevaju da nadvladaju nedostatak karakterizacije u romanu. U čitavom narativu nema ni jednog jedinog imena, izuzetak su likovi u umetnutim novelama. Svi protagonisti imenovani su funkcijama koje obavljaju. Ovo po pravilu ume da smeta i da odbija čitaoce jer je prostor za identifikaciju, nužan za uživanje u čitanju i priči, značajno sužen. U romanu Neznanom junaku stvar je još zaoštrenija jer se ni ne radi o likovima u klasičnom smislu, već o personifikovanim idejama i konceptima. Zamislite sada tekst od 343 strane bez likova, a čitalac ni u jednom trenutku ne pomišlja da ostavi knjigu. Neka magija je u pitanju, a ja sam siguran da njen velik deo čine upravo otvorenost ka osećajnosti i smela upotreba jezika nabijenog emotivnim sadržajem. Pored igara sa tipografijom i emocionalnim jezikom, u tekstu romana primetna je repetitivnost koja takođe, u vidu refrena, ume da pojača određena mesta u narativu i da skrene pažnju sa njegove hladne konceptualnosti na njegovu igrivost. Čak i na mestima na kojima se desi da tekst sklizne u pomalo usiljen kalambur, da preigra i zaboravi na teleologiju, a ima i toga, Ugričićev narativ ne gubi na snazi.Za one koji pre čitanja žele da znaju kako nas Sreten Ugričić vidi u godini u kojoj će se održati Dvadeseto svetsko fudbalsko prvenstvo u Brazilu, mogu da otkrijem samo to da rat na Kosovu i u Bosni još traje i da hladnjače prepune leševa šprataju drumovima. Jednom rečju, sve mnogo liči na poslednjih српских dvadeset godina, uz manje ili veće izoštravanje detalja i jedan kuriozitet. Naime, Benedikt Anderson u svojoj studiji Nacija: zamišljena zajednica spomenike Neznanom junaku vidi kao mesta na kojima žive sablasti nacionalnih zamišljanja, odnosno kao mesta koja simbolizuju večnost i homogenost nacije. Kod Sretena Ugričića, stvar je u potpunosti suprotna, iako se, naravno, zadržava mitski karakter spomenika.Više ni reč neću reći o romanu Neznanom junaku. Ko je zainteresovan da sazna više, nek nabavi knjigu, siguran sam da se neće loše provesti.



петак, 26. фебруар 2010.

Публиковање непознатих разговора М. Лукића...

Станко Лукић (1892 -1955), као болничар војник у Ћеле-Кули код Ниша, 1916. година (деда по оцу Лукића)


Едиције Заветина су покушај да се нађе Централни кључ за наше морално биће које нас сједињује са универзалним поретком, и то је оно највише што оне могу постићи. И што човек може постићи.Током многих векова људи су ретко када били способни за то.
Заветине ће од првих бројева уступити простор људима који су целог живота тражили централни кључ свога моралног бића, људима који су спремни да кад се дочепају нечега што је добро, прихвате то са свом снагом и никада више то не губе. Заветине не јуре и не мољакају своје евентуалне сараднике.
Активна је свуда и куља као бистра вода из планинског извора - јачина духовних снага у свемиру. "Невидљива оку и неопипљива за чула, садржана је у свим стварима, и ништа не може избећи њено дејствовање".
Заветине су намењене ауторима који имају АПСОЛУТНО ИСТИНСКО ЈА. Ствараоцима који могу на свету да остваре своју сопствену природу. Јер они који могу да остваре своју сопствену природу, "могу остварити природу других; само они који остваре природу других, могу остварити природу ствари; они који остваре природу ствари, вредни су да помажу Мајку Природу у рашћењу и одржавању живота, равни су Небу и Земљи".
Свеобухватан утицај могу остварити само такви творци или ствараоци, такав часопис.
Нема књижевне истине, истине уопште, ако аутори немају своје апсолутно истинско ја. Где има апсолутног истинског ја има и апсолутне или неуништиве истине. Истина је драгоценија од лажи јер је више од "остварења нашега бића; помоћу ње ствари изван нас имају
егзистенцију. Остварење нашег бића је морално осећање".
Као уредник, ја сам знао да ћу настојати да не урадим ништа због чега бих поцрвенео, па макар ме и само таваница посматрала. Зар је, у почетку битно, да ли ће се Заветине штампати у двадесет пет, двеста педесет или пет стотина примерака?


Наравно, добро би било да могу бити објављене у што већем броју примерака(...)




Мирослав Лукић*





___________


* Мирослав Лукић (1950 - ) ове редове је написао у једном од својих непознатих текстова, насталих у време када га је редакција једног београдског месечника позвала на разговор, који никада није објављен. Више о том разговору, недавно публикованом, на интернет адреси http://sites.google.com/site/bibliotekaalas/otkrivane . Опоре су речи овог писца, годинама сатераног на маргину, у мук и необјављивање, те речи сада имају специфичну тежину. Дошло је време да Лукић данас може слободно објављивати, па и текстове, као што је горњи одломак, на светској Мрежи, на Веб сајту који подржава Google, Оданде довде http://sites.google.com/site/odandedovde/ .


Да може објављивати текстове којима је домет неограничен...













четвртак, 21. јануар 2010.

LENKA / Zoran M. Mandić



LENKA

Priče o ženama oduvek su za sobom nosile i vukle niz emocionalnih, književnih i špijunskih rizika. Nevolje sa njima su započinjale redovno odmah posle upoznavanja. A, rizici su dolazili za tim istim nevoljama. Nekada jezikom iracionalnih pojedinačnih okolnosti, a najviše plamenom u serijama u kojima su se te okolnosti lepile jedna za drugu poput kadrova na staroj filmskoj traci. Osećanja su tražla da budu zapisana, a kako je njihov tekst tumoroidno narastao započinjale su i prave špijunske provere. U tim proverama zrnce sumnje spuštalo se i do najtamnijih dubina ljubavnih temelja. Provere su tutnjale kroz logiku lepo složenih primera i upozorenja Istorije ljubavnica. Na nekim mestima veštije sistematizovanih od onih iz Makijavelijeve kultne knjige Vladar, ili Vladalac. Iz njene ekvilibristike kritika. U obimnoj antologiji o postmoderni ljubavništva nalaze se poglavlja sa opisima pogibeljnih udela životne stvarnosti u njegovim poremećajima. Put ka ovoj priči nosi niz emocionalnih, književnih i špijunskih opreza, pa je u krugu tih opreza treba sa posebnom pažnjom i čitati. Možda i više puta.
Lenka je u svojoj malograđanskoj sredini, više seoskog nego gradskog karaktera, važila za tihu i povučenu intelektualku. I pored proširene muške pažnje, kojoj je uočljivo bila izložena, retko je izlazila, čak i sa posla na kome je bila predmet mnogih izazova i provokacija.Udvarači su je opsedali navalama raznotonih direktnih i indirektnih ponuda i obećanja. U neslanom moru njihovih obraćanja spuštala je, sa diskretnim smeškom, pogled ka papirima na svom radnom stolu. Ponekad bi se, u poslednje vreme sve češće, povukla u malu pravougaoničnu salu, tik pored kancelarije u kojoj je sedela, da bi na miru završila dnevne menadžerske i organizatorske poslove. Nežnim, gotovo detinjim, osmesima skrivala je čuđenje, koje je u njoj narastalo u formi romana.
Andrej je pri prvom susretu sa Lenkom prepoznao smisao ugovora, koji je ona potpisala sama sa sobom. Ugovor – u kome je neprovidnim staklenim zidom odvojila svoju prošlost od psihologije stanovnika malog provincijskog gradića na obali jedne velike evropske reke. A, u koji je stigla po konkursu na kome je ubedljivo pobedila protivkandidate za mesto menadžera kulture. Iako, oženjen, Andrej je osetio visoku hormonalnu temperaturu koju je Lenkin lik podigao u njemu do gornje krajnosne granice imaginarnog muškog toplomera. Svestan promene u sebi, izazvane Lenkinom pojavom, Andrej je vremenom počeo da izbegava poslovne kontakte u kojima je morao da se konsultuje i dogovara sa njom. Na iste sastanke, pod izgovorom da je zauzet drugim obavezama, slao je kod Lenke svoje saradnike. Činio je to zbog naglašenog predosećaja opasnosti. I iz straha da nesmotreno ne prouzrokuje rušenje svega što je dvadeset godina gradio i sticao u braku. Sa suprugom Darinom, koja mu je rodila sina Jovana i ćerku Isidoru..Sa kojom je na placu od pola hektara sagradio lepu kuću sa potkrovljem i još jednu pomoćnu zgradu sa modernim poslovnim prostorom u kome je Andrejeva Darina otvorila privatnu apoteku. I, ko zna kako bi tekao tok ove priče da se u Andrejev život nije umešao «prst sudbine».
I, kao u vremenskim rukavcima bajke, jednoga dana, gotovo bezazleno, okrenuo se točak Andrejeve ljubavne sudbine na drugu stranu. Negde, pri kraju septembra, Andrej je po nalogu direktora firme, u kojoj je obavljao poslove menadžmeta za prostorno planiranje i komunalno opremanje grada, morao na simpozijum, koji se održavao na Zlatiboru. U jednom od luksuznih zlatiborskih hotela Andreju je rezervisan apartman i to na istom spratu na kome su se smestile njegove kolege iz susednih opština. Odmah po dolasku Andrej je na brzinu raspremio kofer, i po plakarima i komodama razmestio garderobu i druge lične stvari, da bi se, što pre, sreo u restoranu sa svojim kolegama-poznanicima iz Beograda, Novog Sada, Valjeva, Leskovca i Požarevca . Susret je bio više nego srdačan što se osetilo i po količini kasnije popijenog crnog vina, koje Andrej posebno obožavao. Nešto pre ponoći, oprostivši se od društva, Andrej je krenuo prema liftu u pravcu svoje sobe na trećem hotelskom spratu. Ušavši u apartman Andrej je prvo upalio televizor, a onda krenuo da se svlači, kako bi se, pre početka pekcije akcionog filma Transporter u luci Bronfild, istuširao, a potom nazvao Darinu i decu. Međutim, nemirujući “prst sudbine” oglasio mu se u trenutku kada je kročio u kupatilo. Sa primetnim iznenađenjem čuo je kako neko zvoni na ulaznim vratima njegovog apartmana. U trenutku je pomislio da mu je, možda, neko iz restoranskog društva doneo mobilni telefon, ili cigarete, koje je u odlasku slučajno zaboravio. Onako nag i pripremljen za tuširanje pogledao je kroz špijunku na vratima i imao šta da vidi. Pred vratima njegovog apartmana, sa onim tradicionalno diskretnim, ili čak prigušenim, osmehom stajala je Lenka. Sav zbunjen, Andrej je uzviknuo – momenat, i počeo na brzinu da navlači na sebe odložene pantalone i košulju. U brzini oblačenja, pod uticajem naglog iznenađenja pomešanog sa nevericom i uzbuđenjem, Andrej se sapleo od jednu nogavicu pantalona i bukvalno odleteo na pod sobe. Ustavši, provirio je još jednom kroz špijunku vrata, a onda nesigurnim pokretom ruke okrenuo ključ u sigurosnoj bravi. Otvorivši vrata ugledao je Lenku. Ona je mirno sačekala da se Andrej malo pomakne od vrata, a onda bez oklevanja i traženja dozvole ušla u njegov apartman.
Nakon Lenkinog ulaska Andrej je, kao sleđen, ostao kraj otovrenih vrata gledajući kako se Lenka mirno smešta u fotelju pored stalka sa televizorom. Na njeno umiljato upozorenje da se skloni sa promaje Andrej je konačno zatvorio vrata. I, ko zna koliko bi Andrej još stajao u stavu mirno da Lenka nije ustala i počela da odlaže odeću sa sebe Prvo je izula cipele, a onda polako raskopčala predivnu belu košuljicu. Kada je ostala, samo u gaćicama prišla je Andreju i počela da ga, onako zbunjenog i ponovo obučenog, skida. Andrej bio ukočen poput sveće, ili, bolje rečeno, u nekoj vrsti šoka. Lenka ga je za tili čas oslobodila ono malo odeće koje navukao na sebe dok je ona zvonila na vratima njegovog apartmana, a onda, uhvativši ga za ruku, povela u kupatilo. Hipnotisani Andrej je izvršavao njene zamisli. Pomerao se za njom u istom smeru. Andrej nije ni slutio šta mu je Lenka sve pripremila.
Tek kada mu je, potpuno zbunjenom, i to sa nekim iznenadnim i dobro pripremljenim trikom, stavila prave policijske lisice na ruke.Andrej je počeo da se budi iz bunila. Njegovo buđenje se pretvorilo u strah nakon što mu je Lenka preko očiju navukla neprovidni crni povez. Učinila je to nimalo nežno, a onda ga je još grublje sa dobro uvežbanim aikido zahvatom oborila na pod kupatila. Za tili čas tako oborenom svezala mu je i noge i postavila ga u sedći položaj. Zarobljenom Andreju, i to za neverovatnih nekoliko sekundi, preostalo je, samo, da čeka dalji razvoj Lenkine akcije. Pokušao je da razmišlja. Ali, uzalud. Sve se odvijalo, kao u nekom američkom trileru. Događaj je kulminirao kada mu je Lenka dohvatila penis i divljački započela da ga dovede u stanje erekcije. Iako je osećao bolove Andrej je morao da istrpi Lenkin naum. I čeka bilokakvu pomoć. U trenutku kada je molećivo pokušao da progovori Lenka ga je udralila nekim čvrstim predmetom po glavi. Od siline udarca Andrej se onesvestio.
Andrej se tek narednog dana probudio u bolnici. Došavši svesti primetio je da je prikopčan na infuziju i neke aparate, koju su pratili rad njegovog srca. Imao je i povoj na glavi s kojim mu je bilo prekriveno levo oko. U pokušaju da ustane osetio je ruke medicinske sestre koja mu to nije dozvolila. A, onda je čuo glas dežurnog lekara. Lekar mu se obratio sa pitanjima: kako je i da li može da se seti nekog detalja događaja od prethodne noći. I pored svih napora Andrej je morao da prizna da se ničeg ne seća. Taj oblik amnezije družao je Andreja više od tri godine. I ko zana koliko bi to zatamljenje svesti još trajalo, da Andrej jednoga dana u selu svoje majke nije ugledao Lenku.
Sreli su se u seoskoj prodavnici mešovite robe. Bila mu je okrenuta leđima. Ali u trenutku kada je jedan mali trogodišnji dečak iza nje srušio neke predmete sa jedne police – Lenka se naglo okrenula. U tom okretu spojili su se Andrejev i Lenkin pogled. Na njenom licu je bio ponovo onaj prigušeni zagonetni osemeh. Osmeh, u kome je Andrej dobio odgovore na pitanje postavljena od strane lekara u jednoj od zlatiborskih bolnica. Bez i jednog postavljenog pitanja prišao je malom trogodišnjem lepotanu i pomogao mu da na policu podigne srušene predmete. A, onda ga je uzeo u naručje i krenuo za Lenkom.
Ušli su sve troje u veliki crni Lenkin Audi 6- iks sa tablicama Zlatiborskog okruga. Posle tri godine Andrej se sa radošću, konačno, bez lisica na rukama i poveza na očima, istuširao u kupatilu jednog zlatiborskog apartmana.


Beleška o autoru
ZORAN M: MANDIĆ rođen je 1950. godine u Vladičinom Hanu. Autor je više knjiga pesama i eseja. Priče je objavljivao u: Politici, Koracima, Poljima, Večernjim novostima, Dnevniku (N. Sad), Zlatnoj gredi i dr. Živi u Somboru.

Документарни филмови Сазвежђа З